Knjižnica OŠ Bilje

eksperimentalna knjižnica

Prosinački rječnik — 30. studenoga 2021.
PPUP — 26. studenoga 2021.

PPUP

Poezija Petkom u Podne


Olja Savičević Ivančević: Mamasafari

Neki ljudi žive i umru gore od svojih krava.

Krave su do smrti mukale po poljima kad su odveli ljude.

Kad to ispričam znancima okrenu se sebi, kao da sam luda.

Kako o tome pričati na konferencijama? Za konferencije to je previše prakse.

To je previše prakse čak i za poeziju.

Sjećam se livade na kojoj plačem jer se bojim malog psa, šume u kojoj se izgubim, a pas me nađe.

Na fotografijama koje su nam donosili, iz zgarišta je izrasla čupava mlada trava i divlji luk.

Mama je danas stranac i ona ide na izlet, na safari u svoju zemlju.

Ima li tamo, kamo putujemo nas dvije rentakarom Gianni, cvijeća iz nezrelog ujakova pršljena. Ili taklja za nečije rajčice viri iz bakinih bezubih usta.

Iznajmit ćemo apartman u obližnjem gradiću.

Jednom kad odemo na našu planinu.

Planiramo taj safari dvadeset godina, svakog proljeća.


Olja Savičević Ivančević – biobibliografija

PPUP — 12. studenoga 2021.

PPUP

Poezija Petkom u Podne


Anđelko Vuletić: KAD BUDEM VELIK KAO MRAV

Kad budem velik kao mrav,
gradit ću kuću od svoje muke.
Imat ću svoje polje i svoje trave
i kišu od svog znoja i svojih ruku.
I nitko mi jamu pod nogama kopati neće.

Kad budem velik kao mrav
bit ću svoj vojnik i svoj putnik.
I svaki će mi zid i svaki će mi štit,
biti pod korakom mojim.

Kad budem velik kao mrav
bit ću svoj vjesnik i svoj grešnik.
Imat ću svoje polje i svoje trave
i kišu od svog znoja i svojih ruku.
I nitko mi jamu pod nogama kopati neće.

Kad budem velik kao mrav,
bit ću svoj vojnik i svoj putnik.
Nitko me na vojsku, nitko na krv,
ni na brata tjerati neće.

Nitko me na sud ni na vlastit pogreb
prije sudnjeg dana pozvati neće

I znat ću zašto živim ja.


Anđelko Vuletić – biobibliografija

PPUP — 5. studenoga 2021.

PPUP

Poezija Petkom U Podne


Tatjana Gromača: Marika Ljulj

Znam Mariku.
Živi sama s guskama na poljoprivrednom dobru.
Dok im baca kukuruz iz svoje crvene pregače
pjeva nešto na mađarskom
i udara gumenim čizmicama po blatu.

Ono se raštrka pa zamaže i guske i Mariku
po čitavom licu.

To nju nekad nasmije pa počne još glasnije pjevati
a nekad ju rastuži pa ode dolje u šljivar, udara
glavom u neku
od šljiva
i rida tako glasno ko da joj je netko sve guske
poklao.


Tatjana Gromača – biobibliografija