Prosinački rječnik profesorice Anite Šojat

Neki ljudi žive i umru gore od svojih krava.
Krave su do smrti mukale po poljima kad su odveli ljude.
Kad to ispričam znancima okrenu se sebi, kao da sam luda.
Kako o tome pričati na konferencijama? Za konferencije to je previše prakse.
To je previše prakse čak i za poeziju.
Sjećam se livade na kojoj plačem jer se bojim malog psa, šume u kojoj se izgubim, a pas me nađe.
Na fotografijama koje su nam donosili, iz zgarišta je izrasla čupava mlada trava i divlji luk.
Mama je danas stranac i ona ide na izlet, na safari u svoju zemlju.
Ima li tamo, kamo putujemo nas dvije rentakarom Gianni, cvijeća iz nezrelog ujakova pršljena. Ili taklja za nečije rajčice viri iz bakinih bezubih usta.
Iznajmit ćemo apartman u obližnjem gradiću.
Jednom kad odemo na našu planinu.
Planiramo taj safari dvadeset godina, svakog proljeća.
Kad budem velik kao mrav,
gradit ću kuću od svoje muke.
Imat ću svoje polje i svoje trave
i kišu od svog znoja i svojih ruku.
I nitko mi jamu pod nogama kopati neće.
Kad budem velik kao mrav
bit ću svoj vojnik i svoj putnik.
I svaki će mi zid i svaki će mi štit,
biti pod korakom mojim.
Kad budem velik kao mrav
bit ću svoj vjesnik i svoj grešnik.
Imat ću svoje polje i svoje trave
i kišu od svog znoja i svojih ruku.
I nitko mi jamu pod nogama kopati neće.
Kad budem velik kao mrav,
bit ću svoj vojnik i svoj putnik.
Nitko me na vojsku, nitko na krv,
ni na brata tjerati neće.
Nitko me na sud ni na vlastit pogreb
prije sudnjeg dana pozvati neće
I znat ću zašto živim ja.
Znam Mariku.
Živi sama s guskama na poljoprivrednom dobru.
Dok im baca kukuruz iz svoje crvene pregače
pjeva nešto na mađarskom
i udara gumenim čizmicama po blatu.
Ono se raštrka pa zamaže i guske i Mariku
po čitavom licu.
To nju nekad nasmije pa počne još glasnije pjevati
a nekad ju rastuži pa ode dolje u šljivar, udara
glavom u neku
od šljiva
i rida tako glasno ko da joj je netko sve guske
poklao.